Times They Are A Changing

Vlast je i najteži porok.

Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina... Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita.

A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće... Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate.
Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo...

Tvrđava

Ima li razlike između danas i jučer? Ne.

Ovo jutro cu vjerovatno pamtiti kao jedno od najgorih u zivotu. Samo se nadam cu ga sto prije prepustiti zaboravu.Nisu u pitanju nikakve velike nesrece niti dogadjaji. Jednostavno, sitnice koje mi znaju pokvariti raspolozenje.

Probudila sam se sa osjecajem nelagode, u licu sva natecena. Nastao je pravi sou kada sam krenula do kupatila i imala sta da vidim. Tetka je stigla. To mi je sad stvarno trebalo. Dan prije toliko ocekivane Nove Godine. Pred ogledalom sam se skoro onesvijestila. Kosa neuredna i neukrotiva je osudjena na vezanje u rep a moj fantasticni kaput vise nije bio tako fantastican. Cini mi se da mi losa volja samo jos vise pogorsava taj osjecaj nelagode u vlastitoj kozi. O vremenu provedenom u skoli nemam sta puno da pricam. Dragi se nije sjetio ni jednom da prozove a kamoli da posalje poruku a u mojoj glavi su vec crne misli glede nase zajednicke buducnosti. A jutros su sve, kao meni za inat uredno pocesljane, dotjerane, nasminkane i duhu sutrasnjeg praznika. Ja? Osjecala sam se kao crna ovca. Uz to u stomaku sam imala probadajuce nozeve, kaput nije bio dovoljno topao a kosa mi je remetila paznju. Povrh svega toga, najbolji drug iz razreda, pocne da me snima svojom  N95-icom. Nije mi bitno spomenuti taj mobitel, ali u trenutku kada sam se najvise pocela nervirati i okretati glavu od kamere upalila se lampica iznad glave. Zatim sam se nasmijala u lice kamere i pocela plaziti jezik i praviti grimase. Bio je to dobar osjecaj. Smijesno, ali bila sam sama lijepa. Tada sam upoznala drugi dio sebe. Pronasla sam nacin kako da se borim sama sa sobom. Cim sam stigla kuci, nazvala sam "dragana" koji se opravdao kako nije imao kredita a namjeravao je da me nazove cim stigne kuci, kako je sve u redu i kako ne namjerava da raskine sa mnom. Bilo je to lijepo cuti i mada sam slusalicu spustila sa osmijehom jos uvijek sam bila ljuta  na njega. Otisla sam na zakazani termin kod frizera i sredila neurednu kosu. Tim cinom proradio je praznicni duh a crnilo je rastjeralo plavo nebo mog unutrasnjeg ja. Zapanjujuce kako male stvari mogu covjeka uciniti srecnim. Danas sam se zaista u to uvjerila. Sada se veselim sutrasnjoj proslavi i obecala sam sebi dobar provod bez obzira na muziku i osobe koji ce mi mozda smetati. Njih cu ignorirati. Novu godinu zelim docekati vesela i nasmijana. Iskreno, ne vjerujem u ono sto kazu kako je docekas takva ce i biti jer da sam gledala po docecima ostatak godine tesko da bih dozivjela lijepe stvari koje su mi se eto naprimjer desile ove godine. No, poenta jeste da docekam Novu godinu sa sobom, onakvom kakva ja jesam. Bukvalisti ce se nasmijati, ali vi znate na sto ja mislim.

Za kraj zelim vam pozeljeti sretnu Novu 2009 godinu. Kazu da ce nam sreca svakako trebati u ovoj godini jer mnogi predvidjaju strasna sivila. No, bez obzira na to ja cu nastojati da ostanem zdrava duha i puna optimizma.
Sve najbolje!  

“Ana… Moja Ana!” -  ču se uzvik ispred stana br. 6 u ulici Plava laguna.

Unutra, u prostranoj sobi sjedio je starac na istrošenoj stolici. “Gdje si sad?” – buljeći u pod izreče. Suza kanu niz naborano lice. Sunčeve zrake dopriješe do srebrene, kratko ošišane kose. On se nasmija. Oči su sijale. Starac se tromo podiže sa stolice. Obrisa prašinu sa odijela. Dugo je čekao. Ali sada je čekanju došao kraj. I on je to znao. “Pjevaćeš mi Ana. Ne! Ana, pjevaj mi sada! Sada! Hoćeš? Molim te Ana! Oh, kako tvoje ime lijepo zvuči! Pjevaj… Nananana…” Laganim pokretima poče da kruži po sobi. Plesao je. Plesao je sa Anom. “Ana!” – uzviknu. Gubio je glas. Grlo mu je bilo stisnuto. Riječi su teško izlazile preko usana. Borio se za dah. Rijeka suza krenu već utvrđenim putem staračkih bora. “Šta uradi?!” – vrisnu do boli taj sitni čovjek. “Da te čekam je li? Da te čekam? Moje srce je zaspalo u čekaonici Ana. Probudilo se nadajući se da si ti već tu. Ti nisi bila tu… Nada je prokleta. Ne, Ana. Ne treba se nadati! Srce moje, Anjo slatka, opet utonu u sanje čekajući. No, probudi se i ne osjeti ništa više osim tišine. Ništa osim bijelih zidova. Ništa osim velike prazne prostorije. Ostavila si moje srce Ana. U njemu nema više ništa. Snovi, očekivanja, nade… Sve je nestalo. Umrlo. Oh, Ana!” Najednom tama iskoči u očima. Starac stade. Okrenu se stolici u desnom uglu kraj prozora. Nasmija se grohotom. “Ana, volio sam te. Znaš li to? Ti si ružin pupoljak. Tako lijepa.”

Bol se šunjala. Polahko obavi svoje velike ruke oko oko njega. Uroni svoju sjenu u njegovu dušu i čvrsto stisnu. Ona je uvijek napadala izravno. “Kurvo jedna! Izdala si me! Nož u leđa si mi zabila. Uništiću lijepo lice! Zašto? Zar ne vrijedim mrvicu tvoje ljubavi? Mrvicu Ana… Samo mrvicu.” Pade ničice pred stolicu gledajući u Anu. Smijao joj se. I Ana se smijala. Samo neprirodno. Djelovala je isuviše sretno. Starac se namrgodi. “Ti nisi moja Ana.” Sjena na stolici poče glasno da se smije. Pokrio je uši i počeo da se njiše. Mrzio je taj smijeh. Tražio je nju. Ali Ane nije bilo. Ona je već stoljećima počivala dva metra ispod zemlje. Podigao je glavu. Sjenka je nestala. Smijeh je prestao. Obrisa znoj sa lica i podiže se. “Ne želim više… Ne mogu čekati.” Tada se pojavi Ana. Išla je prema njemu. Starac poče da gubi razum. Srce je još kucalo. “Dođi.” -  smireno mu reče. On priđe Ani u jednostavnoj, bijeloj haljini. Pogleda je. Anine crne oči su prodirale u njegovu dušu. Pune unsne nisu više drhtale. Ispružila mu je ruke. Njena kosa boje uglja je lepršala iako on nije osjećao povjetarac. “Ana, dugo sam te čekao.” – reče prihvatajući njen zagrljaj. Osjećao je toplinu i  spokoj. Tada mu sinu:” Njene oči su… plave. Plave su!” Razgorači oči a Ana ga je čvrsto držala u zagrljaju. Oči smrti su uvijek crne.

U stanu br. 6 u ulici Plava Laguna bilo je mirno. Prostrana soba je bila prazna. Samo je u desnom uglu kraj prozora bila obična stolica. Na stolici se nalazila slika dvoje tek vjenčanih ljudi. Plesali su. Zvali su se James i Ana.

S tom hladnocom sam danas visila nad knjigom.
Cijeli dan.
I pitam se jel mi ista ostalo u glavi od silnog ucenja.

Napolju je pravo zahladnilo. Mislim da ce mi trebati
bunda sutra. I to debela.
Prelazak iz japanki u cizme. Bukvalno receno.


Ovde kod mene lije kao iz kabla.
Vreme je pasje.
Bolje da slusam ploce, da ne napustam stan,
jos jedan sugav dan.

I vratila sam ti milo za drago.

Ali ti si opet uspio da me srusis na kraju veceri.

Ova vecer se mogla zavrsiti sa katastrofalnim posljedicama.
Malo mi je falilo da pocupam sebi kosu od ljutnje. Usne su mogle
prokrvariti koliko sam ih stisnula zubima jer u tim trenucima
nemam kontrole nad sobom.
Neko bi pomislio da se radi o necemu ozbiljnom, a ustvari je radi
gluposti.
Sat vremena kopam po ormaru da nadjem obicnu majicu uz koju bi
isle velike smedje nausnice. I ne mogu da nadjem.
A ono i sto bi bilo idealno uz te nausnice ili je prekratko ili
preusko, krace receno nije po mom ukusu. Za tren moja soba je bila
prekrivena majicama od kojih nijedna ne odgovara. Moje raspolozenje,
koje je bilo na vrhu prije sat, je spalo na nulu. Mama je htjela da
me baca sa balkona. Zaista, ne bi me cudilo da je to i uradila. Cak, stavise bila bi joj zahvalna jer bi valjda naucila da se ne nerviram radi proklete odjece. Zar je bitno u cemu cu izaci ako
sam vedra duha? Veceras sam se uvjerila, odjeca stvarno ne cini covjeka.
I usprkos svoj iznerviranosti zarad odjece uspjela sam da nabacim osmijeh na lice. Jer na kraju, kad sam sjela da pijem kafu s drugaricama shvatila sam da vecerasnje nerviranje jednostavno nije bilo vrijedno. Uostalom, osoba koja je trebala da me vidi u tom "fensi" izdanju veceras, nije se pojavila. Osjecala sam se kao klovn
i doslo mi je da se smijem sama sebi. Bio je to crni humor na
moj nacin.

Ko je sretan i na govnetu moze pjevat'. (:

I pitam se, je li bitno koju muziku slusam? Je li bitno
kako cu se obuci? Je li to zaista sve toliko vazno?
Hoce li me ljudi drugacije posmatrati ako sam obucena
drugacije od vecine u njihovom drustvu? Ne, vise mi nije
bitno jer cu oblaciti, slusati, razmisljati kako ja hocu.
Danas cu obuci crvenu majicu. Sutra cu obuci cipele sa
potpeticom. Ali ja cu ostati ja. Slusat cu istu muziku.
Svoju muziku. Muziku mog srca. Pa sta ako na derneku pustaju
narodnjake? Koji djavo se ljudi bune? Pa sta ako na derneku
pustaju hevi metal? Koji djavo se ljudi bune? Ima li veze?
Bitno je kvalitetno provesti vrijeme. That's what really matters.

Rijeka teče i kad-tad će stići do svog kraja. No, do tada,
ona uživa putujući. Život je tren. Iskoristimo ga.

Još uvijek prebirem sjećanja. Pokušavam oživjeti tu noć. Noć u kojoj se završi usnuli ponedjeljak i rodi se iznova utorak. Želim da osjetim sve ponovo, ali ne mogu. Trenutak je jedan i neponovljiv. Baš kao i čovjek sam. Moje opraštanje,tvoji zagrljaji. Zvijezde na nebu prosute iz jedne ruke tako da ih bude mnogo. Tražila sam jedan razlog. Nisi mi rekao. Ali sam dobila ono što sam htjela. Tebe, tu ispred, željnog da ti oprostim i da da budemo prijatelji. Bojala sam se a igrom slučaja moj dlan je prešao preko tvoje košulje i osjetila sam ubrzano lupanje tvog srca. Nisi bio u boljoj situaciji od mene. Čak, mogu reći, u goroj. Da, istina, alkohol je imao svoje djelovanje ali znala sam da si bio previše iskren. Koje olakšanje, zar  ne? Sada mogu biti mirna,  ne brineći se o nama. Mi smo sada prijatelji.
Ovo poglavlje polahko zaključavam nadajući se novom listu svoje knjige.

Zaista, divno je živjeti!

Ne lomi me;

ja više ne znam za sebe;

još sam živ;

al' sam mrtav bez tebe;

u mom srcu još ima puno ljubavi;

kako da zaboravim?